Istanbulsko kopile – Elif Shafak

U biti, “Istanbulsko kopile” bavi se razlikom između odlaska i ostanka, te kako se istorija nekog mjesta mijenja kada ga ljudi odluče napustiti, odluče ostati ili bivaju prisiljeni otići.

Istanbulsko kopile

Umjetničkim pristupom te isprepletenom mrežom likova, Elif Shafak prikazuje nam kako Armenci u inozemstvu pamte armenski genocid, izvršen na prostoru današnje Turske uspoređujući ih sa generacijama koje su ostale u Turskoj i nakon njihovog odlaska. Elif Shafak želi nam pokazati da proces učenja da se bude Armenac u Sjedinjenim Državama nije isti kao kada si Armenac u Turskoj gdje ovaj proces učenja u potpunosti izostaje, a umjesto toga jednostavno se živi u sadašnjosti.

Konflikti ostaju u potpunosti očuvani kod onih koji su se prostorno izmjestili, dok je potpuno nestao onima čiji život se odvija bliže mjestu zločina.

Istanbulsko kopile - Elif Shafak
Istanbulsko kopile – izdavač Laguna

Kopile iz naslova knjige je Asja, 19-godišnja Turkinja iz Istanbula, kći poletne, živahne Zelihe Kazandži, koja je “bila najmlađa od četiri djevojke koje se nisu mogle složiti ni u čemu, osim da su baš uvijek u pravu, i osjećaju da nijedna od njih nema što naučiti od one druge, ali da bi ih itekako imala čemu podučavati.”

Asja odrasta nazivajući vlastitu majku, ali i svoje tetke, “teta”, te je u tom smislu odgaja kućanstvo ekscentričnih turskih matrijarha.

Roman počinje flashbackom koji prikazuje 19-godišnju Zehili koja užurbano hoda kišnim ulicama Istanbula u minici i štiklama dok se kreće prema klinici gdje ima zakazan termin za pobačaj do kojeg, međutim, ne dolazi.

U obitelji Kazanci muškarci su umirali rano. Jedan od sinova u obitelji Kazandži, Mustafa, napustio je porodicu i otišao u Sjedinjene Države kako bi izbjegao ovakvu sudbinu. Po dolasku u Ameriku oženio se nesretnom, ali opsesivnom Arizonkom, Rose, koja ima 19-godišnju kćer Armanoush iz prethodnog braka također s Armencom.

Dodatno potaknuta internetskom chat zajednicom u kojoj sudjeluje a koja je opsjednuta genocidom nad Armencima, ona putuje u Tursku kako bi tamo zauvijek ostala s obitelji svog očuha (ali bez njegova znanja) te kako bi se bolje suočila sa vlastitom prošlošću. Prvo što joj se tom prilikom događa je prijateljstvo s Asjom.

Životi ove dvije turske obitelji ludo se isprepliću u sadašnjosti i prošlosti što rezultira zapletom koji je sve teže pratiti. Kako se posljednja poglavlja knjige sve nepredvidivije razvijaju postaje gotovo nemoguće i sva imena te njihovu međusobnu povezanost pratiti bez napora.

Svako poglavlje je naslovljeno s različitom vrstom hranom koja se u njemu pojavljuje. Cimet, pečeni lješnjaci, vanilija, pistacije, narančina kora, suhe marelice, sjemenke nara, suhe smokve i ružina vodica lebde sa stranice na stranicu postajući sam grad Istanbul, čineći ambijent u kojem se radnja romana odvija bogatim i intenzivnim.

Elif Shafak (Elif Šafak)

Shafak je autorica nekolicine bestselera, a „Istanbulsko kopile“ je drugi koji je doživio svjetsku popularnost, to jest, njezin drugi roman objavljen na engleskom jeziku. Elif Shafak bila je optužena za “vrijeđanje turskog naroda” u prvoj primjeni članka 301. turskog zakona koji je korišten protiv djela fikcije tj. umjetničkih djela. Nacionalistički advokati koji su podnijeli tužbu tvrdili su da je njezin roman armenska propaganda, “koja je puna mržnje prema Turcima”.

Shafakovi likovi slobodno priznaju armenski genocid iz 1915 i raspravljaju o njemu. Radi se o genocidu koji se dogodio u posljednjim godinama Osmanskog Carstva, zločinu koji Turci još uvijek snažno službeno poriču.

Oslobođena je zbog nedostatka dokaza.

Od stupanja na snagu ovog zakon 2005. godine, optuženo je više od 60 pisaca.

U romanu Elif Shafak armenska porodica je ta koja je protiv fikcije:

“Iako su knjige bile potencijalno štetne, romani su postajali sve opasniji. Put fikcije lako bi vas mogao odvesti u kozmos priča u kojem je sve fluidno, donkihotovsko i otvoreno za iznenađenja kao noć bez mjeseca u pustinji.”

Turci su zapravo ljubitelji različitih vrsta pripovijesti. Zapravo, i priču ovog romana povezuje književnost — narodne priče, egzistencijalna filozofija, Milan Kundera, Johnny Cash.

Kroz svoje likove Shafak ispituje kako kroz priče koje volimo i priče koje dalje i sami širimo postajemo ono što jesmo.

Pisanje Shafakove je lijepo i smisleno i zaprepastit će vas koliko puta će se desiti da samu priču doživite kao svoju:

“Skoro je zora, kratki stepenik na pragu između noći i dana. To je jedino vrijeme u kojem je još uvijek moguće pronaći utjehu u snovima, a ipak prekasno da ih iznova gradimo.”

Ovo je važna knjiga o zaboravu, o prepričavanju priča, o poricanju (koje nije uvijek i po svaku cijenu loše), o nepoznavanju vlastite prošlosti, ali i o poznavanju vlastite prošlosti i o odabiru (koji se ponavlja uvijek iznova) da počnete ispočetka.

Comments (0)


Komentariši

Your email address will not be published. Required fields are marked *