Fredrik Bakman – Medvedgrad

U romanu Medvedgrad, Fredrik Bakman vidi čitav jedan svijet u hokejaškom timu. Ne radi se samo o grupi muškaraca koji se bave sportom, kaže on. Radi se o lojalnosti. Radi se o vlastitoj vrijednosti. Radi se o lokalnoj ekonomiji, politici, herojima i ljudskoj slabosti. „Sve počinje sa hokejaškim timom“, kaže autor bestselera Čovjek po imenu Uve, o svom novom romanu.

U slučaju Medvedgrada, radi se i o naslovnom lokalitetu, malom švedskom selu u kojem je hokej dominantna tema – sve dok glavna zvijezda nije optužena za zločin. Knjiga ima više tačaka gledišta, dajući kaleidoskopski pogled u mjesto koje je mnogo dublje nego što se čini. Fredrik Bakman razgovarao je s Toddom Leopoldom iz Goodreadsa iz svog doma u Štokholmu o svojim inspiracijama, izazovima prevođenja i uticaju koji je Uve imao na njegov život.

Goodreads: Šta je inspirisalo Medvedgrad?

Fredrik Bakman: Puno stvari. Cijeli život se bavim sportom, tako da je to prije svega roman o ljubavi prema sportu.

U isto vrijeme pokušavam ispričati priču o mračnijim dijelovima sporta i mračnijim dijelovima muških grupacija. Ako ste vrijedni za grupu, onda imate vrijednost kao pojedinac. Ako se vaša vrijednost za grupu smanjuje, onda se smanjuje i vaša vrijednost kao pojedinca. Od malih nogu nas uče da ako si dobar u nečemu, tvoja vrijednost kao ljudskog bića će se povećati. To razmišljanje je rasprostranjeno svuda.

Iz toga je proizašla ideja da napišem ovu priču i pokušam ispričati sve najbolje dijelove sporta koje poznajem, sve stvari zbog kojih ga volim, kao i da postavim neka teška pitanja, stvari koje je zaista teško shvatiti, te pokušavam pokazati da je čitava ta situacija jako složena.

GR: Da li je postojao razlog zašto ste priču ispričali sa višestrukog ugla, a ne sa jednim ili dva protagonista?

FB: [Originalno] Pokušao sam da je napišem kao TV emisiju. Napisao sam četiri epizode i probao da razgovaram sa TV ljudima, i jako sam se brzo umorio i nisam želio da idem na sastanke i sjedim u sali za mitinge; tako da je moj agent — koji zaista dobro poznaje mene i moju ženu — rekao mojoj ženi, možda bi mu trebao reći da to napiše kao roman.

GR: Evo pitanja od Jennifer: „Kao kanadska ‘hokejaška mama’, smatrala sam fascinantnim vaš opis života u takmičarskom, amaterskom hokejaškom carstvu. Koliko ste toga naučili iz iskustva i koliko ste informacija morali istražiti za Medvedgrad?”

Fredrik Bakman - Medvedgrad
Medvedgrad by Laguna.rs

FB: Učio sam na oba načina. Mnogo toga dolazi iz iskustva jer sam se bavio sa dosta sportova. [Ali] nikad nisam igrao hokej. Bio sam jako krhak kao dijete, tako da nikad nisam mogao naučiti kako pravilno klizati. Stalno sam se uvijao i lomio gležnjeve. Tako da nikad nisam igrao hokej. Ali sam se godinama bavio sportom. To dolazi iz iskustva – mentalitet svlačionice, ljubav prema grupi, lojalnost koju osjećate prema prijateljima u timu.
Također sam dosta istraživao. Razgovarao sam sa velikim brojem ljudi. Sjedio sam na puno tribina. Razgovarao sam sa bivšim NHL igračima. I većina toga mi je bila samo zabava – imao sam dovoljno dobe razloge da zovem ljude i kažem: „Hoćeš li da pričamo o hokeju dva sata?“

GR: Evo par pitanja Stevea i Chelsea: Steve se pita: „Kako autor radi sa svojim prevodiocem da djeluju zajedno na očuvanju istog značenja i nijansi u engleskom jeziku.“ I Chelsea pita: „Mislite li da se vaš švedski humor dobro prevodi u engleske verzije vaših knjiga?“

FB: Ne radim toliko blisko sa svojim prevodiocem kao što ljudi misle. Postoji osjećaj za jezik koji prevodilac ima, a koji pisac često nema. Kada bih sjeo sa svojim prevodiocem, kada bih počeo da švrljam, vrlo brzo bih došao u probleme jer ako počnete to da radite, morate to da radite dosljedno, a onda ponovo pišete cijelu knjigu. Ono što ja radim u ovom trenutku je da prepustim prevodiocu da radi svoj posao.

Šale se ponekad mogu izgubiti u prijevodu. Koristim [puns] mnogo manje jer sada znam da se mora malo prevesti. Ali priča ostaje ista. Ljudi se pitaju zašto je skandinavska književnost toliko popularna u inostranstvu? Mislim da je to zato što skandinavski pisci – posebno švedski pisci – imaju tradiciju pripovijedanja koja je vrlo jednostavna i zasnovana na karakterima. Naš jezik je bogat, ali nema puno pridjeva i sinonima. U engleskom imate mnogo sinonima za „šetnju“. Na švedskom postoje dva ili tri sinonima koja stvarno funkcionišu. Dakle, mnogo je lakše nešto prevesti, jer ima manje sinonima i pridjeva od onog na koji prevodite.

GR: Ko su neki od vaših omiljenih autora?

FB: Moj najveći heroj je Astrid Lindgren, koja je napisala Pipi Dugu Čarapu. Ona je [također] napisala Braću Lavlje srce, koja je moja omiljena knjiga svih vremena. Jednostavno izvanredno djelo.

Postoji još jedna švedska spisateljica, Selma Lagerlöf, koja je bila fantastična i jedna od prvih književnica u Švedskoj koja je zaista bila prepoznata. Poredim je sa Charlesom Dickensom, koji je također jedan od mojih omiljenih pisaca.

A tu je i mnogo pisaca od kojih uzimam neke dijelove. Zaista mi se sviđa Margaret Atwood, stvarno mi se sviđa Joyce Carol Oates, te mi se veoma dopada način na koji piše Stephen King. I svi mi se sviđaju iz različitih razloga. Divim se Joyce Carol Oates jer je tako fantastičan pisac. Naprimjer, Margaret Atvud—možete uzeti bilo koju njenu knjigu i odmah znate—to je onaj pun pogodak u prsa. A onda imate Stephena Kinga, jednog sasvim fantastičnog pripovjedača, koji ima produkcijski kapacitet kojim sam zaista fasciniran. Pišem brzo, i ponekad dobijete reakciju ljudi da po defaultu takvo pisanje mora biti loše. [Ali] kreativnost ne funkcioniše tako. Nije linearna. Može doći u naletima, eksplozivno. Dakle, Stiven King mi je svakako važan zbog tog aspekta.

GR: Kako vam je uspjeh Čovjeka po imenu Uve promijenio život? Je li to sve zastrašujuće ili vam je dalo slobodu?

FB: Mnogo se tu stvari desilo. Bio je to blagoslov za mene jer mogu pisati cijeli dan. Ne moram imati pravi posao. To mi je bilo fantastično jer uživam biti sam. Imam priliku da zaista često ostanem kod kuće sa svojom djecom. Imaju tri i šest godina. Možda ne bih imao tu priliku da sam radio u nekoj drugoj oblasti.

A tu su i neki drugi aspekti. Mnogo je očekivanja od vas čim ljudi stvore ideju o vama kao uspješnom piscu. Naprimjer – moraš ići na turneju. Morate upoznati ljude i razgovarati s njima. Šta mislite zašto sam postao pisac? Vjerovatno bih odabrao neko drugo zanimanje da sam društvene prirode.

Kada pišem, zamišljam sebe kako pišem za 20 ljudi, dok njih 18 voli mene, i to je moja publika. Želim da knjiga stvori osjećaj kao da vi i ja sjedimo za stolom, pijemo pivo, a ja vam pričam priču. Ne želim da priča evocira osjećaj kao da stojim na pozornici i vičem u mikrofon, a vi ste daleko i oko vas ima 100.000 ljudi. Morate se podsjetiti da je knjiga iskustvo između dvoje ljudi – čitaoca i pisca.

Intervju za Goodreads