U najprodavanijem memoarskom romanu Elizabeth Gilbert o slomu i oporavku postoji pregršt ideja u vezi sa mogućim naslovima koje tvrdi da je razmatrala za svoju knjigu. Tako se na jednom mjestu spominje naslov “Nekoliko puta sedmično“.  “Richard i ja odlutamo u grad i podijelimo flašicu Thums Up-a (vrsta Cole u Indiji) – što je prilično radikalno iskustvo za čula nakon čistoće vegetarijanske ašramske hrane – uvijek vodeći računa da zapravo ne dodirnemo otvor flaše usnama. Richardovo pravilo o putovanju Indijom je prilično zvučno: ‘Ne dirajte ništa osim sebe.’ (Da, čak i to je bio jedan od mogućih naslova za ovu knjigu.)”

Naslov knjige, Jedi, moli, voli, je iskren, gotovo pun poštovanja: funkcija je šale redovno zamagliti tu iskrenost kako bi otklonila svaku sumnju da autorka samu sebe shvata previše ozbiljno. O čitaocima da i ne govorimo – jer riječi jesti, moliti i ljubiti mogle bi same po sebi biti prizivanje izgubljenih ili zabranjenih užitaka ženstvenosti: hedonizma, odanosti, senzualnosti. Ne znajući tačan razlog zašto, ova žena 21. vijeka smatra da se ovo moćno trojstvo zaslužuje pojaviti na naslovnici njene memoarske knjige. Ove tri jednostavne zapovijedi upravljaju jedna drugom redosledom pomalo stranom savremenom ženskom iskustvu: prvo jesti, voljeti na kraju. Da ne zaboravimo moliti – aktivnost koju ženska psiha često povezuje s brigom, a koju Elizabeth Gilbert jasno razdvaja od potonje kao sudija boksere u ringu.

Jedi, moli, voli

Ove tri riječi odgovaraju trima dijelovima knjige. Oni se, pak, odnose na vrlo specifičnu godinu života Elizabeth Gilbert, u kojoj je živjela uzastopno u tri različite zemlje – Italiji, Indiji i Indoneziji. Tako ovaj naslov sve više dobija smisla – autorka u Italiji jede, u Indiji živi u ašramu, u Indoneziji pronalazi fizičku strast, i nigdje se ne navodi da se sudbina na bilo koji način protivila ovom planu. Tako bi se, na primjer, moglo ispostaviti da je Jedi, moli, voli knjiga o katoličanstvu, Kama Sutri i kuhinji na Baliju.

“Nisam toliko imala namjeru detaljno istražiti same zemlje”, piše ona. “Dobro, uradila sam i to. Ali, više od toga sam željela istražiti jedan aspekt sebe postavljen na scenu sa svakom od ovih zemalja u pozadini, na mjestima po kojima su ovi aspekti već vijekovima poznati. Htjela sam istražiti umjetnost užitka u Italiji, umjetnost pobožnosti u Indiji i, u Indoneziji, umjetnost balansiranja između ovo dvoje. Tek kasnije… primijetila sam sretnu slučajnost da imena sve tri ove zemlje počinju slovom I. To mi se učinilo kao prilično povoljan znak, na putovanju samootkrivanja.”

Ovo je glas samosvjesnosti 21. vijeka: subjektivan, autokratski, praznovjeran, koji zna šta želi prije nego što to i dobije, poznajući čak i nepoznato kojem se navodno prepušta. Štaviše, to je glas potrošača, koji druge, nepoznate stvarnosti pretvara u statične i koncepte koji se zapravo mogu kupiti (“tradicija”, “umjetnost užitka”) a potom i ugraditi u sopstveni identitet.

Pa i po objavljivanju, kao da se svojevrsno autorkino insistitranje na trojnosti nastavilo. Knjiga Jedi,moli, voli je doživjela tri različite vrste uspjeha: veliki uspjeh kod kritike, postala je bestseler i kao šlag na kraju torte – podloga za film sa Juliom Roberts u naslovnoj ulozi. Posljednje izdanje knjige za englesko govorno područje izašlo je sa fotografijom Julie Roberts na prednjoj korici, s malom plastičnom kašičicom za sladoled stisnutom između njezinih usana. Koliko god da je ostalo od prvotnog sveopšteg oduševljenja koje je knjiga izazvala, pojavljivanje “savršene” žene koja javno pokazuje svoju želju za život znači da ga je očito ostalo dovoljno barem da prebaci još nekoliko primjeraka.

Glas najbolje prijateljice

Autorkina tvrdnja da je razmišljala o drugim naslovima samo je jedan primjer njezine upotrebe vješto kamufliranog humora. Pisanje Elizabeth Gilbert promoviše komični kult ženske ličnosti, svojevrsnu književnu inkarnaciju “najbolje prijateljice”. Iz usta ove duhovite žene ratnice čitateljke su spremne čuti gotovo sve, otkriti svoje rodne tajne, svoje najličnije neugodnosti, svoja najdublja nezadovoljstva. U jeziku “najbolje prijateljice”, humor je kulturološki priznata manifestacija ambivalentnosti, u kojoj se ljubav prema životu potvrđuje preko priznanja destruktivnih želja.

Naravno, riječ je o več dobro poznatom načinu ženskog književnog izražavanja – Dnevnik Bridget Jones je dobar primjer za to. Književnica se postavlja na mjesto ženskog super-heroja sadašnjosti i korača naprijed u nedopustive regije ženskog iskustva: naoružana samo svojom ličnom harizmom, duhovitošću i mudrošću, hvata se za svoje tabue i sramote koje drži samo za sebe. Spolno specifične destruktivne emocije – na primjer mržnja prema vlastitom tijelu – prepoznaju se u istom trenutku kad ih neutrališe humor. Helen Fielding pronalazila je poveznicu između sebe i Jane Austen, koja je izmislila ovaj žanr u kojem najmračniji aspekti ženske pasivnosti i unutrašnjosti na površini stvaraju savršenu potku od verbalnog prepucavanja. I na kraju, autorka se samo nakloni publici– ipak se samo šalila. To je jedna lijepa izvedba, u čijim komorama neki čitaoci imaju običaj razabrati odjek emocionalnih dubina.

Jedi, moli, voli se nedvosmisleno može smjestiti u ovu tradiciju. Ženama se sviđa ova literatura jer ublažava osjećaj pritiska bez popratnih rizika od pobune ili promjene. Komedijom ništa nije izgubljeno ili uništeno, ili barem ne doslovno. Ipak, sam forma knjige je svojevrsno iznošenje unutrašnjeg materijala u javni prostor. Što više ljudi lično osjeća ono izneseno u knjizi, to objavljivanje knjige donosi više  zadovoljstva i opravdava svoje postojanje.

Ovdje je jedina razlika u tome što osjećaj i njegovo predstavljanje u javnosti nisu jedno te isto. Pojavljuje se sumnja da se čitateljke proživljavaju spisateljičine privatne napetosti, njezin bijes, njezina politička shvatanja, samo kako bi se spisateljici posvetila pažnja za kojom žudi. Čitateljka tako i sama postaje eho romana. Može se vratiti tim napetostima iscrpljena smijući im se, jer ako privatno doživi odbojnost prema vlastitom tijelu – na primjer – kao neprihvatljivu, kao oblik neuspjeha, ona će na neki način izdati samu sebe jer će to javno doživjeti kao uspjeh.

Pozadina knjige Jedi, moli, voli

Ali Jedi, moli, voli više je zagonetka nego što se to čini iz ovog prikaza, a da bismo je počeli razumjeti, potrebno je ispitati ono što bi Gilbert nazvala “pozadinom”. Knjiga počinje s njom kao bogatom “djevojkom od karijere” koja je već doživjela čar velikih uspjeha u svojim ranim 30-ima, koja živi u velikom luksuzu sa svojim mužem u predgrađu New Yorka.

„Zar nisam bila ponosna na sve što smo postigli – na prestižnu kuću u dolini Hudson, stan na Manhattanu, osam telefonskih linija, prijatelje, piknike i zabave, vikende provedene lutajući prolazima različitim mjestima… kao kroz market skrojen po našem izboru, kupujući sve više uređaja na kredit? Aktivno sam sudjelovala u svakom trenutku stvaranja ovog života – pa zašto sam se osjećala kao da ništa od toga ne nalikuje meni?”

 Noću se često nađe u kupaonici kako plače. Zašto je tako nesretna? Nije sigurna da voli svog muža; osjeća se dužnom imati dijete, ali ga zapravo ne želi. Njezina sestra, majka, rekla joj je “Imati dijete je kao da imaš tetovažu na licu. Zaista moraš biti sigurna da je to ono što želiš prije nego što se zaista odlučiš da to što želiš i dobiješ. “

Jedne noći plačući u kupaonici zatječe samu sebe kako se moli. Nikada nije bila religiozna osoba, kaže nam, ali njen očaj je toliki da je posegnula za ovim nejasno dobroćudnim entitetom – Bogom – i iznenađeno otkriva da se zaista osjeća bolje. Ona otkriva vlastitu sposobnost pobožnosti ili barem u “Bogu” pronalazi predmet koji će je – za razliku od bilo kojeg od stvarnih ili mogućih predmeta u njenom stvarnom životu – zadovoljiti. Sljedećih nekoliko mjeseci ona se povlači iz onoga što ne “želi” – uz ogromnu financijsku i emocionalnu cijenu – i formuliše svoj međunarodni pankulturalni plan putovanja kome je svrha samootkrivanje.

Koncept užitka i ženska čitalačka publika

Šta velika, uglavnom ženska čitalačka publika Elizabeth Gilbert prepoznaje u ovoj prilično vijugavoj, idiosinkratičnoj i iskreno fantastičnoj priči? Postoji nekoliko mogućnosti. Jedna je ta da je poštuju jer je ponovno uvela ideju principa užitka u žensko iskustvo. Ona piše kao žena od 35 godina, u dobi do koje će se mnoge njene čitateljke udati, za muževe koje bi uskoro mogle doživjeti – prema njenom uvjerljivom opisu – kao “svoj jedini svjetionik i ali u jednakom omjeru i jedini mrak”; imaće tetovažu na licu, tetovažu zvanu majčinstvo; biće okovane za kuće veće ili manje veličine; provodiće svoje slobodno vrijeme s prijateljima ili u tržnim centrima – i pronaći će svoju sposobnost pobožnosti u potpunosti iskorištenu u potpunoj odanosti svojim obavezema, uvjerenjem da trebaju biti odgovorne i učiniti najbolje od života koji su izabrale za sebe, čak i ako ponekad smatraju da ništa od toga ne pripada njihovoj ličnosti.

Takva žena nikad nije daleko od potrebe za kuvanjem ili na drugoj strani suzdržavanja od hrane, nesebičnog čina, tolerancije i požrtvovnosti u odnosima koji definišu srž našeg kulturološkog poimanja ljubavi. I svaka od njenih čitateljki možda će osjetiti, prilikom izvođenja ove uloge, emocionalni ekstrem koji Elizabeth Gilbert pripisuje sebi. To što ove svakodnevne aspekte svog života ima potrebu prepakovati i dati im smisao ugodnih aktivnosti koje je ispunjavaju daje joj neku vrstu mentalnog podizanja; i kao što je Nigella Lawson otkrila, zaista je mukotrpan posao privoljeti ovakvu ženu konceptu užitka.

Problem leži u egoizmu opšteprihvaćenih ženskih božica i gurua, koje zahtijevaju da njihova (ženska) publika miruje dok se one same vrte okolo, traže od njih da ih gledaju i slušaju, da se smiju njihovim šalama, da se dive njihovoj ljepoti i njihovom uživanju u sopstvenoj slobodi, i da svjedoče njihovim uspjesima.

Elizabeth Gilbert je nemilosrdni katalogizator takvih uspjeha, društvenih, gastronomskih, duhovnih i seksualnih: pizza koju jede u Napulju, ljubavnik kog ima na Baliju, prijatelji koje stjče, čak i kvaliteta njene transcendentnosti u ašramu, sve je savršeno , najbolje.

Ispostavilo se da je ovo putovanje samootkrivanja bilo takmičenje sa sobom u čijem je srcu potreba za pobjedom. Gilbert se jednom ili dvaput u svojoj knjizi osvrće na djetinjstvo u kojem je bila tjerana da se trudi i postiže izvrsne rezultate, a njezin neuspjeh da pomiri prisilne plodove ženske ambicije sa stvarnošću ženske sudbine samo povećava raskol između ovo dvoje. Njena damascenska epifanija u njenoj njujorškoj kupaonici možda ju je navela ne da prekine život koji je imala, nego da ga prihvati, da svoju sposobnost za pobožnost iskoristi upravo tamo; možda je otišla u Italiju ne da bi jela tjesteninu nego da bi stekla znanje; možda je odlučila ne živjeti u potpunosti orgijaški – u zadovoljstvu – nego se umjesto toga odrekla svega ovoga u potrazi za istinskom rodnom jednakošću.

Ali reći to jasno, naravno, značilo bi sve ovo shvatiti previše ozbiljno.