Klara i sunce – Kazuo Ishiguro

Futurističke intervencije Kazua Ishigurua u sadašnjost

Klara i sunce – posljednji roman britanskog romanopisca Kazua Ishigura i njegov prvi od osvajanja Nobelove nagrade 2017. – pripovijeda robot po imenu Klara, stvorena da služi kao ‘Articifial Friend’ ili Umjetna Prijateljica usamljenoj djeci.

Roman počinje u prodavnici u kojoj se prodaju Umjetni Prijatelji i Prijateljice, gdje Klara provodi dane promatrajući prolaznike vani, pokušavajući razumjeti ljudski svijet kojem će se jednog dana pridružiti. Dok očekuje realizaciju svoje budućnosti, čitaoci naslućuju šta bi moglo čekati Umjetnu Prijateljicu poput nje: Josie, koja na kraju kupi Klaru, obećava joj da će živjeti u njenoj spavaćoj sobi, “a ne u nekom ormariću ili nečem sličnom”. Kasnije, na zabavi, dva dječaka tinejdžera prijete da će Klaru baciti s jednog na drugi kraj sobe, govoreći da se njihovi vlastiti Umjetni Prijatelj “svaki put dočekaju na noge”, nagovještavajući tako zlostavljanje koje mnogi Umjetni Prijatelji doživljavaju.

Iako se prva poglavlja usredotočuju na iskorištavanje Umjetnih Prijatelja, roman postupno preusmjerava našu pažnju s Klare na Josie. Zašto je, uopšte, toliko usamljena da želi Umjetnu Prijateljicu?

Ishiguro otkriva da je Josie i sama bila predmet naučnih eksperimenata. Zajedno s drugom djecom istog društvenog sloja, misteriozno je promijenjena kako bi postala pametnija, kako bi bila konkurentnija tokom procesa upisa na fakultet. Čini se da je ovo “podizanje”, kako ga nazivaju, režirala njezina majka Chrissie, koja se nadala da će tako osigurati Josieinu bolju budućnost u svijetu u kojem redovi ” djece slične njoj svakodnevno postaju sve duži.

Ishigurovo istraživanje teme saučesništva

Usprkos svojoj futurističkoj premisi, ‘Klara i sunce’ je roman koji govori o našoj sadašnjosti. Istražuje mnoge teme kojima obilluju vijesti koje slušamo, od umjetne inteligencije do meritokracije. Ipak, njegova stvarna politička moć ne leži u ovim referencama na aktuelnosti, već u njegovom nutritivnom tretmanu ljubavi. Kroz Klaru, Josie i Chrissie, Ishiguro pokazuje kako je ljubav često isprepletena s iskorištavanjem, odnosno zloupotrebom, i na neki način, kako je ljubav često utemeljena na sebičnosti. A ta dinamika nije samo međuljudska nego središnja osobina i savremene politike. Ljubav, podsjeća nas Ishiguro, nije uvijek protuotrov za eksploataciju i represiju. Naprotiv, možda je baš ona ono što nas čini saučesnicima u nasilju velikih razmjera.

Ishigurova fikcija često je istraživala temu saučesništva, ali on je obično te priče smještao u stvarnu ili izmišljenu prošlost. ‘Umjetnik plutajućeg svijeta’ ili ‘Slikar plutajućeg svijeta’ kako je ovaj naslov bio preveden u bivšoj Jugoslaviji, objavljen 1986., prikazuje ostarjelog umjetnika koji razmišlja o svom sudjelovanju u japanskom imperijalističkom pokretu. ‘Na kraju dana’, koji je izašao tri godine kasnije, priča o britanskom batleru koji shvata da je svoj život proveo u odanoj službi nacističkog simpatizera.

Njegova novija djela takođe su istraživala oblike samozavaravanja koji dopuštaju procvat nasilja, ali su se prebacili iz povijesne Britanije ili Japana u svjetove Ishigurovog vlastite imaginacije. U svojoj knjizi iz 2005. godine, Nikad me ne ostavljaj, on se bavi zamišljenom Engleskom 1990-ih godina koja trijumfira nad nadirućom bolešću proizvodeći podređenu vrstu ljudskih klonova čiji organi se koriste za borbu protiv opake bolesti. Radnja romana smještena je u internat u kojem klonove odgajaju reformistički orjentisani liberalni skrbnici koji svojim mladim štićenicima omogućuju nekakav normalan okvir za funkcionisanje, ali ne čine ništa da zausteve ovaj program oduzimanja njihovih organa koji će ih na kraju sve ubiti.

Nikad me ne ostavljaj’ i ‘Klara i sunce’

Od svih Ishigurovih prethodnih romana, Nikad me ne ostavljaj je onaj koji će čitaoci najvjerovatnije povezati s Klarom i suncem. Pripovjedač romana Nikad me ne ostavljaj, klon po imenu Kathy H., može se smatrati karakternim predloškom za lik Klare. Obje su naučene da udovolje ljudima koji ih iskorištavaju, i obje žele dobro obavljati svoj zadatak. U oba romana čitateljima je predstavljena slična narativna struktura: Ishiguro svoju radnju postupno razmotava koristeći pripovjedače koji tek počinju razumijevati svjetove u kojima žive. U posebno nježnom maniru, roman Klara i sunce svoje metafore ograničava na Klarino ograničeno iskustvo. Dok još živi u prodavnici Umjetnih Prijatelja, razmišlja da su njezine promjenjive emocije “poput sjena koje stropne svjetiljke stvaraju po podu nakon što padnu rešetke”. Kada se preseli u Josienu kuću, nebo je opisano kao “boje limuna u zdjeli s voćem” ili “sive kuhinjske daske od vapnenca”.

Razlike između ‘Nikad me ne ostavljaj’ i ovog romana očigledne su kao i sličnosti. Klara je gotovo na samom početku definisana kao robot, odnosno rezultat umjetne inteligencije, ali Ishiguro ostatak romana provodi humanizirajući je, pomažući nam da sebi zaista predočimo razvoj njezinog složenog unutrašnjeg života. U ‘Nikad me ne ostavljaj’, slijedimo suprotnu putanju: Kad sretnemo Kathy i ostale klonove na početku te knjige, malo je razloga zbog kojih bi mogli posumnjati da su svi oni bilo šta drugo osim normalne ljudske djece; tek kako se priča odvija, saznajemo da su oni klonovi i da ih društvo kao takve nehumano tretira.

Ishigurova studija o načinu na koji dehumaniziramo druge — čak i one koji su bitni za naš opstanak — navela je kritičare da istraže radikalne korijene njegovog rada. Pišući u New Left Reviewu, Nancy Fraser napominje da bi nas roman trebao podsjetiti na “one koje naš društveni poredak… tretira kao rezervne dijelove — kao radnike na traci, kao obični rasadnik radnika za jednokratnu upotrebu.” Mimi Wong dodaje da je ‘Nikad me ne ostavljaj’ “remek-djelo rasne metafore”. Dok se rasa Kathy i ostalih klonova nikada ne spominje (a filmska verzija ih prikazuje kao bijelce), Wong tvrdi da njihova podređenost odražava i istorijske i savremene oblike rasizma.

Klara i sunce

‘Klara i sunce’ takođe nam omogućuje da povučemo slične paralele između Ishigurove znanstvene fantastike i iskorištavanja u stvarnom svijetu. Ali postoji jedna upečatljiva razlika u načinu na koji ove knjige prikazuju ugnjetavanje: u ‘Nikad me ne ostavljaj’ iskorištavanje klonova od strane ljudi ovisi o sposobnosti ljudi da ih dehumanizuju i zaborave. Njihovi životi nepoznati su onima koji će jednog dana koristiti njihove organe. Ali u ‘Klari i suncu’ eksploatacija Umjetnih Prijatelja ovisi o sposobnosti ljudi da ih humanizuju i upoznaju. Umjetni Prijatelji postoje na ovom svijetu baš zbog te vrste ljudskih interakcija koje pružaju svojim ljudskim vlasnicima.

Iako oba romana razmatraju iskorištavanje takozvanih radnika za jednokratnu upotrebu, ova se knjiga usredotočuje na one koje iskorištavamo prvenstveno za emocionalni rad i brigu o ljudima. Baš zato se se ova knjiga čini kao pravovremeni komentar pandemije u kojoj se zdravstveni radnici koji se brinu o nama prečesto tretiraju kao resursi za jednokratnu upotrebu.

Anne Whitehead primjećuje da u ‘Nikad me ne ostavljaj’ empatija proizvodi okrutnost u istoj mjeri u kojoj i briga za druge; saosjećanje s onima koji su nam bliski itekako može biti opravdanje za nanošenje štetu koju nanosimo drugima.

U ‘Klari i suncu’, Ishiguro iznosi srodan argument. Uvijek kada naklonost prema drugima proizlazi iz naše vlastite usamljenosti i želje za vezom, ona se nikada ne može osloboditi sebičnosti i nasilja. Josie dovoljno saosjeća s Klarom da zatraži njezin pristanak (“Ne želim da dođeš protiv svoje volje”, kaže joj u prodavnici) i da se prema njoj ponaša kao prema osobi od povjerenja i prijateljici, ali ova vrsta empatije nije dovoljna da poništi nezdravu osnovu njihovog odnosa. Ako ‘Nikad me ne ostavljaj’ demonstrira kako lako možemo iskorištavati one koje ne poznajemo, ‘Klara i sunce’ pokazuju koliko lako možemo iskorištavati čak i one za koje tvrdimo da ih volimo.

Na kraju knjige, Klara se osvrće na lik ludog znanstvenika po imenu gospodin Capaldi, koji je “tražio i tražio” kako bi otkrio bilo kakvu posebnu bit koja bi mogla razlikovati ljudska bića od Umjetnih Prijatelja. Klara zaključuje da je “tražio na krivom mjestu”. Postoji “nešto vrlo posebno”, misli ona, ali to nije nešto u nama – duša, duh, svijest. Umjesto toga, nalazi se u onima koji nas vole. Ovaj zaključak Klara iznosi s punom, mučnom iskrenošću, ali on je zapravo dvostruko tragičan. Prvo, on nas podsjeća da je i sama Klara bila isključena iz čina i osjećaja istinske ljubavi, a drugo, signalizira da nije uistinu razumjela druge likove u romanu, čiji su izrazi ljubavi duboko pogrešni.

Ograničenja ljudske ljubavi možda su najvidljivija u odnosu Josie i njezine majke. Klara se često pokušava staviti na stranu Josie, pokušavajući da usmjeri napete nedjeljne doručke sa “teških tema” poput školskih zadataka. Ali Klara također postaje saučesnica u Chrissienoj okrutnosti prema Josie – dinamici koja prvi put postaje očita tokom jednodnevnog izleta do vodopada.

Josieino dizanje ostavilo ju je misteriozno bolesnu odnosno prikovanu za krevet. Iz tog razloga je oduševljena kada Chrissie obeća da će nju i Klaru odvesti na njeno omiljeno mjesto na planini. No, neposredno prije dugo očekivanog putovanja, Chrissie kaže Josie da je previše bolesna da bi išla i umjesto toga vodi Klaru samu. Zatim, kod vodopada, Chrissie pita Klaru hoće li oponašati Josie. Josienim glasom Klara govori Chrissie: “U redu je, mama, ne brini. Uskoro ću ozdraviti.” Klara, dakle, nije samo Umjetna Prijateljica Josie, već i njezina zamjena. Za Chrissie, Josie se pokazuje kao neka vrsta lutke, čija uloga je veoma bitna, ali ju je lako ostaviti ili zamijeniti.

Josie i Rick

Jedina značajna veza u ‘Klari i suncu’ – jedini svjetionik ljubavi inade – je veza između Josie i dječaka po imenu Rick. Oni su komšije koji su odrasli zajedno i zavjetovali se da će se zauvijek voljeti, iako je Josie podignuta, a Rick nije. U prekrasnom nizu scena, njih dvoje međusobno komuniciraju svoje osjećaje kroz ono što nazivaju “igrom mjehurića”. Josie, ležeći bolesno u svom krevetu, crta figure – sebe, njega, drugih – i prosljeđuje ih Ricku, koji sjedi na podu uz njezin krevet, dodajući crtežima mjehuriće sa tekstom, odnosno, dijalog. Kroz ovu igru ​​otkrivaju mjesta na kojima se njihove interpretacije svijeta usklađuju ali i gdje se razilaze. Otkrivaju ljubav koju ne definiše jedna osoba koja svoje želje utiskuje u drugu, već uzajamno razumijevanje.

Jedan od Josienih crteža prekriven je zamršenom mrežom predmeta oštrog izgleda, s “mirnim prostorom” u donjem kutu gdje su se “mogle vidjeti figure dvoje malih ljudi, leđima okrenutih prolaznicima, kako se udaljavaju ruku pod ruku .” Klara je dirnuta ovom slikom i na kraju povjeruje da će Josie biti izliječena, samo ako Rickova ljubav bude dovoljno jaka. I na na neki način je u pravu. Na kraju, Josie se počinje osjećati bolje, ali ona i Rick se udaljavaju. Budući da nisu mogli pohađati isti fakultet nakon Josienog podizanja, “i dalje pokazuju naklonost jedno prema drugom”, ali “sada se već pripremaju za potpuno različite budućnosti”. Čak ni ljubav ne može nadići dinamiku klase.

Rickov posljednji razgovor s Klarom također bi nas mogao navesti da se zapitamo koliko je njihova ljubav ikada bila stvarna. “Josie i ja uvijek ćemo biti zajedno na nekoj ravni”, objašnjava. “Znam da ću uvijek nastaviti tražiti nekoga poput nje.” Neko bi to na prvu mogao doživjeti kao romantičan osjećaj. Ali to takođe sugeriše da je za Ricka Josie zamjenjiva. Poput Chrissie, kojoj Klara glumi Josie kad joj je kći bolesna, Rick će pronaći nekog drugog ko može igrati ulogu Josie u njegovom životu. Ako Klara zaključi da ljubav prema drugima čini ljudska bića posebnima, onda je uznemirujuće vidjeti da oni koji vole Josie ne vide ničeg jedinstvenog u njoj.

Jedan od najiznenađujućih trenutaka u ‘Klari i suncu’ je kada Rickova majka, Helen, optuži Josieinog oca — nehajno, zbog sushija — da ima “fašističke sklonosti”. Tipično, fašizam u romanu  Kazua Ishiguroa pomalo je poput seksa u romanu Henryja Jamesa: sveprisutan je, ali se može tek naslutiti ili osjetiti. Doista, likovi okupljeni za stolom reagiraju na ovu optužbu jednako kao što bi neko reagirao na neočekivanu seksualnu šalu. “Mama, zaboga”, uzdiše Rick, dok Josiein otac podsjeća Helen da ne mogu imati takav razgovor “pred djecom”.

U ranijim djelima poput ‘Slikar plutajućeg svijeta’ i ‘Na kraju dana’, Ishiguro je fašističko nasilje tretirao kao napola potisnuto, neizrecivo sjećanje. Smješteni na ono što je Francis Fukuyama nazvao “krajom istorije”, ovi romani nasilni sukob ideologija gledaju kao stvar prošlosti. Kako je Ishiguro objasnio u svom Nobelovom predavanju, njegova je generacija “odrasla u pozadini velikog sukoba… između kapitalizma i komunizma i svjedočila je onome što su mnogi od nas očekivali kao sretan kraj. Ali sada, gledajući unazad, doba od pada Berlinskog zida izgleda kao doba samozadovoljstva”, doba u kojem su rat, nejednakost, štednja, krajnje desničarske ideologije i “rasizam, u svojim tradicionalnim oblicima i moderniziranim, bolje reklamiranim oblicima”, puštene da se šire i rastu. ‘Klara i sunce’ prvi je Ishigurov roman nakon Brexita, ali i post-Trumpovski roman, a bavi se usponom krajnje desničarskih ideologija. Pojava fašizma, sugeriše, nije više nešto o čemu je besmisleno govoriti.

Comments (0)


Komentariši

Your email address will not be published. Required fields are marked *