Moja genijalna prijateljica – Elena Ferrante

Elena Ferrante opsjednuta je fenomenom ‚nestanka‘. Njezinu prvu knjigu, izvanredne”Dane napuštenosti”, objavljene 2002. u njezinoj rodnoj Italiji, otvaraju riječi: “Jednog aprilskog poslijepodneva, odmah nakon ručka, moj je suprug izjavio da me želi napustiti.” Do kraja odlomka muž je otišao, “ostavivši me pretvorenu u kamen pored sudopera.”

Knjiga je vođena pripovjedačicinom kompulsivnom potrebom da poništi suprugovu odluku i da se sjeti kada i kako se kod njega pojavila ta želja. Prizivajući prizore i razgovore, ona ga prisiljava da se ponovo pojavi, makar samo u njezinu umu, dok ona pada u neku vrstu grozničavog stanja.

Pripovjedačica je zaokupljena rješavanjem bračne misterije, one misterije koja je uvijek jedinstvena vrsta dogovora – međusobno poznavanje – između dvoje ljudi; sretni čitatelj postaje njezin zarobljenik na ovoj misiji.

Moja genijalna prijateljica - Elena Ferrante
Moja genijalna prijateljica – Elena Ferrante

“Moja genijalna prijateljica” je četvrti roman Elene Ferrante, prvi u trilogiji, a također je opsjednut drugom vrstom najintimnijeg odnosa – prijateljstvom. Elena Greco, naratorica, prima hitan poziv od Rina, sina njenog starog prijatelja. Njegova majka Lila je, kaže, nestala. Elena poznaje Lilu Cerullo od kada su bile djevojčice 1950-ih, obje su bile bijesne i izmučene stanovnice siromašne napuljske četvrti.

Elenu, koja čvrsto stoji na zemlji i posmatra sve što se događa bez sentimenta, vijest zanima, ali nije ni uspaničena ni zbunjena, kao sin njenog prijatelja. Godinama je znala da je Lila “htjela nestati; htjela je da nestane svaka njena stanica, da se ništa od nje nikada ne pronađe. A budući da je dobro poznajem, ili barem mislim da je poznajem, uzimam to zdravo za gotovo da je našla način da nestane, da ne ostavi ni dlake nigdje na ovom svijetu.”

Vjerna prirodi njihovog bezuslovnog prijateljstva, Elena neće dopustiti Lili ono što želi. Ona se vraća u prošlost, prizivajući sve do najmanjeg detalja, u narativu koji služi kao čin osvete, obliku koji u potpunosti priliči njihovom starom susjedstvu, koje je odisalo prljavštinom i nasiljem, bespomoćno naglašavajući zastarjele kodekse ponašanja.

“Bilo je tako”, objašnjava Elena. “Nismo znali porijeklo tog straha-ogorčenosti-mržnje-krotkosti koji su naši roditelji pokazivali… i prenijeli na nas, ali on je bio tu, to je bila činjenica, kao i susjedstvo, njegove prljavo-bijele kuće, smrdljivi miris pristaništa, ulična prašina.”

Ova priča, ispričana u dugim, preciznim scenama koje pršte živopisnim likovima iz susjedstva, nije ništa manje brutalna zbog očite ljubavi i suosjećanja koje je Elena osjećala cijeloga života prema svojoj najboljoj prijateljici.

“Moja genijalna prijateljica” vodi nas od njihovog zajedničkog ranog djetinjstva do Lilinog nevjerojatnog braka u 17. godini. Elena, koja sebe smatra inteligentnom, ali neatraktivnom, postala je intelektualna zvijezda uprkos dominantnoj kulturi koja umjesto inteligencije cijeni rad, štedljivost i obitelj.

Njezino prijateljstvo s Lilom vlastiti je svijet unutar otočnog svijeta, a kao i većina djevojačkih prijateljstava, trguje se podrškom, nadmetanjem, povjerenjem, vlastitim primjerom i onom “kontinuiranom igrom posuđivanja i vraćanja koja nas je, čas sretno, čas bolno, učinila nezamjenjivim jedne drugima.” Ovo prijateljstvo joj govori ko je, u stvari, ona i istovremeno poništava sve ono što zna o sebi.

Elena, učenjakinja, čita jedno od rijetkih pisama koje joj je Lila poslala i kaže s nevoljkim divljenjem: “Glas koji se nalazio u pisanju preplavio me, oduševio me još više nego kad smo razgovarali licem u lice: bio je potpuno očišćen od prljavštine govora, zbrke usmenog.”

Elena Ferrante, uzdiže se iznad “zbrke usmenog” i piše s žestokom, intimnom žurnošću koja je zapravo jedno brutalno slavljenje bijesa. Ferrante izrazito dobro poznaje bijes, tu vrlo specifičnu vrstu gnjeva koju gaje žene, koje tako često nemaju pravo glasa. Ljuti smo, često puta, na poziciju u kojoj se nalazimo – bilo da je u pitanju žena, kćer, majka, prijateljica – i ne mogu se sjetiti nijedne druge spisateljice koja je tako hitra i prekrasna u ovom bijesu, tako neustrašivo hrabra u kopanju po ženskom bijesu.

Elena Greco opisuje iskrenu i brutalnu Lilu kao “zahvaćenu ludilom apsolutnog razotkrivanja”. Na taj način ona, takođe, opisuje svoju iskrenu, brutalnu i briljantnu stvoriteljku.

Comments (0)


Komentariši

Your email address will not be published. Required fields are marked *