Surova vremena – Mario Vargas Llosa

Zvjerinjak velikih i sitnih čudovišta

Zanemarujući političke stavove Maria Vargasa Llose, njegov najnoviji roman dokazuje da on u srcu ostaje majstor pripovjetke.

Izdavač nas obavještava da je ovaj roman „istinita priča o političkim previranjima u Gvatemali 1950-ih, kako to može ispričati samo majstor fikcije“. To je kao da kažete: „Angažovao sam molera da mi popravi vodovod kako to samo slikar može obaviti.” Nije da je zbog toga ova zamršena i užasna hronika okrutnosti, licemjerja i žudnje za moći manje vjerodostojna. Ali ne možemo sumnjati da se potreba pisca za brzom akcijom, oštrim dijalozima, moralnom jasnoćom i živopisnim scenama razlikuje od potrebe najboljeg istoričara, da ne može vjerovati onome za šta zna da je neprovjereno, da traži naslagane slojeve motivacije i slučajnosti i dozvoli gustu maglu nejasnoće.

Počevši od one novinarske krilatice („Ako ti majka kaže da te voli, provjeri to.“), nemam osnova da osporavam tačnost prikaza nobelovca. Mogli bismo se na početku zapitati: zašto Gvatemala, zašto 50-te i zašto “istinita priča” (da li postoji lažna koju treba opovrgnuti?). Uostalom, čak i Vargas Llosa kao epigraf bira citat Vinstona Čerčila: „Nikad nisam čuo za ovo prokleto mjesto Gvatemala dok nisam bio u svojoj sedamdeset devetoj godini.“

Ali ovo pitanje otkriva staru gringo predrasudu: da mnoge od ovih zemalja opterećene bandama južno od nas, sa svojim državnim udarima i ubistvima, njihovim vojnicima opterećenim zlatnim pletenicama i ordenima ukrašenim uniformama, njihovom korupcijom i endemskim siromaštvom (sjetite se Venecuele i, da, Gvatemale, još uvijek) su mnogo slične i manje-više beznadežne i nemoguće ih je popraviti.

Surova vremena - Mario Vargas Llosa
Surova vremena – Mario Vargas Llosa

Roman Surova vremena počinje ružnim Amerikancem: Edwardom Bernaysom iz Bostona, takozvanim ocem odnosa s javnošću (ili ocem spina, prema biografiji Larryja Tyea iz 2002.), kako bi unaprijedio kampanju protiv izabrane vlade reformatora Jacoba Árbenza Guzmana a u ime svog klijenta, United Fruit Company, Árbenz je 1952. oduzeo zemlju od United Fruita i dao je seljacima; dozvolio je i slobodan razvoj sindikata.

Árbenz je bio siguran“, piše Vargas Llosa, „agrarna reforma će promijeniti samu osnovu ekonomske i socijalne situacije u Gvatemali, izgrađujući temelje za novo društvo u kojem će kapitalizam i demokratija dovesti do pravde i modernosti.“

Demokratija, pravda i modernost nisu bili u skladu sa feudalnim interesima i metodama United Fruita, koji je dugo kontrolisao nekoliko „banana republika“ u regionu. Liberalne vrijednosti su se također sukobile s dubokim klasnim i rasnim ponorom u gvatemalskom društvu, u kojem su indijanska seljačka većina, od strane potomaka stare španske vladajuće klase, smatrani smećem. Uvjereni Bernaysovom kampanjom da je Arbenz komunista i prijetnja poslovnom poduzeću u regiji, John Foster Dulles i brat Allen Dulles, državni sekretar Dwighta Eisenhowera, odnosno direktora CIA-e, organizirali su i financirali invaziju tipa Zaljeva svinja od strane CIA-e. Obučena milicija sa sjedištem u Hondurasu, koju predvodi Carlos Castillo Armas, gvatemalski pukovnik pod nadimkom Hatchet Face. Ključna figura u naporima koje predvode Amerikanci bio je ubojiti Rafael (El Jefe) Trujillo, dugogodišnji američki klijent i diktator Dominikanske Republike, koji je ovom projektu pozajmio oružje i gotovinu. Suočen sa takozvanim liberacionističkim snagama, u junu 1954. Arbenz je protjeran, a naslijedio ga je Castillo.

Kao što se očekivalo, Castillo je poništio Arbenzovu agrarnu reformu, slomio sindikate, pogubio hiljade ljudi i 10 posto stanovništva klasifikovao kao komuniste. Međutim, nije uspio da se oduži Trujillu počastima i nagradama koje je El Jefe tražio za ljubljenje dupeta, ili isporukom („Želim ga živog“) dominikanskog vojnog oficira (bio protiv Trujilla) kojem je Arbenz dao azil. Tako je Trujillo organizirao Castillovo ubistvo, izvršeno u julu 1957. Ova dešavanja su započela ono što će kasnije postati haotična rotirajuća vrata vojnih vlada, izvan okvira romana.

Dok priča priču, Vargas Ljosa stavlja sebe i nas u umove većine ovih likova, kao što to čini Shakespeare sa umom Macbetha. Prisluškujemo razmišljanja i kalkulacije Bernaysa, Trujilla, Johna Emila Peurifoya, američkog „ambasadora“ u Gvatemali (zapravo čovjeka CIA-e i špijuna za United Fruit), Árbenza i Castilla. François (Papa Doc) Duvalier sa Haitija se također pojavljuje, iako smo na sreću pošteđeni ulaska u mehanizme njegovog demonskog uma.

Neposredno ispod najvišeg nivoa snage nalazi se skup od tri živopisna i odvratna lika. Tu su potpukovnik Enrique Trinidad Oliva, još jedan ambiciozni gvatemalski oficir, i izuzetno nemilosrdan i brutalni Johnny Abbes García, bivši dominikanski novinar i Trujillov plaćenik. Ovaj dvojac izvodi ubistvo Castilla. Konačno, tu je lukava Martita Borrero Parra, zvana Miss Gvatemala, koja glumi neku vrstu Isabel Perón svom ljubavniku, Castillu, i čini se da uvijek dočeka na noge. Nakon atentata, Abbes ju je izveo iz zemlje i na neko vrijeme postaje njegova ljubavnica.

Jedna od karakteristika većine ovih umova – osim Arbenza, pristojnog, ali naivnog i nesretnog vjernika u pravdu i demokratiju – je njihova moralna imbecilnost. Koliko god bili zli, oni imaju način da se opravdaju, dok mi slušamo. Razmišljajući o eliminaciji Castilla, Trujillo misli:

Napravio je grešku s neadekvatnim Castillom Armasom, generalisimus nije sumnjao u to. Nije uradio ni jednu od tri stvari koje su od njega tražene, a povrh svega, koščati pukovnik izdašnog izgleda s Hitlerovim brkovima i ošišanom lobanjom nije bio zadovoljan da odbije njegove prijedloge – sada je govorio loše o [ Trujillovoj] porodici…. Generalisimus je osjetio jedan od onih uboda bijesa koji ga je obuzeo svaki put kada bi saznao da je neko loše govorio o njegovoj djeci, braći i sestrama ili ženi – da ne spominjemo njegovu majku. Porodica je za njega bila svetinja; I platit ćeš, kopile, pomislio je.

Provodimo više vremena u mislima i karijeri Abbesa od bilo kojeg drugog lika, i svjedočimo njegovoj sudbini pod njegovim posljednjim poslodavcem, Papa Doc Duvalierom – bez sumnje, obojica posebni likovi, osim što je Duvalier bio dovoljno pametan da umre prirodnom smrću.

Samo sam skicirao ovu gustu, ali ne predugačku knjigu, punu mnogih drugih likova o čijim smo zapetljanim postupcima i motivacijama detaljno izvještavani. Nakon 300-tinjak stranica s ovom sumornom ekipom, možda ćete poželjeti tuširanje.

U epilogu pod nazivom „Poslije“, pisac izlazi na scenu i obraća se čitaocu glasom svog istoričara. Sudbina Gvatemale iz 50-ih, tvrdi on, bila je povezana sa zločinima koji su kasnije zadesili mnoge zemlje u regionu. Konkretno, neznanje, nacionalna taština i opsesivni antikomunizam američke politike u Eisenhowerovoj eri, koja je zapošljavala fanatike poput Peurifoya i ubice kao što je Trujillo, užasno su se izjalovili. Ta opsesija, tvrdi on, zapravo je radila protiv pokreta demokratskih reformi u američkom stilu, kao što su one Jacoba Arbenza Guzmana, koji je doveo do trijumfa Castra i takvih mini-Castroa kao što su Hugo Chávez i Nicolás Maduro u Venecueli i Daniel Ortega u Nikaragvi; kao i okrutna peruanska pobuna nazvana Sjajni put. Moglo bi se reći da je isto važilo i za jugoistočnu Aziju.

Vargas Llosa, koji sada ima 85 godina i autor je 26 knjiga, dobio je Nobelovu nagradu 2010. On je jedan od onih rijetkih pisaca (druga je bila nobelovka Nadine Gordimer) čije dugo prisustvo u centru političkog djelovanja nije kontaminiralo njihove umjetničke moći. Snažan ljevičar u mladosti, kandidovao se za predsjednika Perua 1990. (izgubivši od Alberta Fujimorija, koji je sada u zatvoru), i vremenom je postao centrista koji je osudio diktatorski Castrov režim isto koliko i onaj Trujilla, Fulgencio Batista na Kubi , i Anastasio Somoza Debayle u Nikaragvi. Njegove karakterizacije velikih i sitnih čudovišta u Surovim vremenima ne ostavlja nikakvu sumnju u sposobnost njegovog bistrog oka koje hvata zlokobna iskušenja moći, bilo lijeve ili desne strane. Sada je državljanin Španije koji je predavao na Harvardu i provodi vrijeme u Londonu i Peruu. I pored svojih političkih pogleda, Surova vremena dokazuju da je Llosa u srcu i dalje maestralan pripovjedač.